Jučer sam odlučila pisati jedan tekst dnevno, pa evo ga – danas drugi. Šalim se. Neki su mi još na početku savjetovali da bih trebala redovno objavljivati nove tekstove, tipa jednom tjedno, jer je to preporučljivo za stabilan rast kao i zadržavanje publike koja me prati.

Nekako nisam rezonirala s tim. Svi takvi savjeti i pravila, koliko god bili potkovani dobrom namjerom onih koji ih daju, za mene su stvar prošlosti, davne prošlosti, vremena kada nisam znala (kako) slušati sebe pa sam slušala druge, koji su mi se činili iskusniji i pametniji.

Od kada sam počela slušati sebe, rado poslušam različita mišljenja i savjete, a obožavam oprečna mišljenja mojem, jer mi ona uvijek pomažu da proširim vlastitu perspektivu, kao kada u mobitelu hoćeš uslikati panoramu, pa birajući taj način snimanja, odjednom slika postaje puno šira. No, iako volim poslušati mnoge, ono na temelju čega djelujem je ono s čim se ja uskladim. Ono što meni ima smisla.

Pišem kad mi se piše, to je pravilo koje slijedim. Kada imam nešto za reći, kažem, kada nemam – ne kažem. As simple as that! Ono što znam je da ne želim ni jednu isforsiranu riječ, rečenicu, tekst. Jer to je teško napisati. Jer nit’ je gušt nit’ je lijepo, a nekako mi se čini da bi se isti napor prelio na čitatelje i što će mi onda sve to.

Slušam sebe i sve više živim ono što se zove lakoća življenja. Da, baš je lako. Baš je! Ponekad mi um napravi zavrzlamu u glavi, zapetlja u čvor tisuće niti različitih boja, debljina i pravaca, no kada stekneš naviku vraćanja u sklad, nema tog čvora koji se ne da raspetljati. E, to je to. O tome ti ja pričam.

Nedavno sam srela par ljudi koji me prate, i nekako stekla dojam da ponekad ljudi rade podjelu (dobronamjerno naravno, no nesvjesno) na nas i njih, tj. one koji su dosegli savršenstvo, i na one koji još trebaju skužit kako.

Iluzija savršenstva. Jasno mi je kako je mnogima lako upasti u tu zamku kada je tako lako umom skliznuti u takvo uvjerenje, koje je zapravo i bilo uvjerenje koje te pratilo čitav život, na ovaj ili onaj način. Ono kada si uporno težio danu kada će ono nešto sjesti na mjesto, pa ćeš ti konačno biti sretan i živjeti savršenstvo.

Iako sam ovo spominjala u mojim tekstovima (imate npr tekst “Savršen život” gdje se dotičem ove teme), primijetila sam da su neki, prateći mnoge ljude koji se bave ovim, sličnim ili čak nekim drugim poslom stekli iluziju savršenstva. Stvorili su u svojim glavama iluziju da ti ljudi žive sada super-savršeno-perfektno i samo im med i mlijeko teku. Kažem, ne čudi me to puno, jer nas još odavna hrane iluzijama savršenstva. Rekla bih da je to mrkva. Uvijek ti mašu s njom pred nosom, a nikako da je dosegneš. Od hepi-ending bajki koje smo gutali ko majčino mlijeko pa do holivudskog savršenog života, bijelih širokih savršenih osmijeha u savršenim cabrioletima i predivnim kućama uz more.

A sada ste u taj kalup stavili samo malo drugačiji sadržaj. Nekog učitelja, zvijezdu,  youtubera, coacha, motivatora, ili što ja znam kako se sve zovu… Sada umjesto holivudskih osmijeha i bajki s sretnim princezama gledate ljude za koje vam se čini da žive savršenstvo – po vašim definicijama naravno. I sad bi i vi tako.

Voljela bih svakome tko to misli pomoći da preispita taj pogled, pa možda i vidi kako se iluzija ruši pred očima. Jer znate što? To je samo iluzija. Vaša slikica u glavama kako netko tamo živi. A ustvari nemate pojma. No, ono što si često radimo kada upalimo taj program u glavi je da sami sebe smatramo manje vrijednim, manje uspješnim, manje… manje… A niste manje. Samo treba raskrinkati iluziju u glavi. Ne te ljude. Oni nemaju veze s njom. Vaša slikica, koju ste sami sastavili. Jer je kalup bio već tu. E to.

Puno sam toga prošla, puno toga otkrila i spoznala, puno toga dijelim ovdje, no naravno, i meni se dešavaju izazovi. I meni se dogodi da mi se nešto ne svidi, da me obuzme emocija koja mi nije uvijek ugodna, da mi život donese nove izazove i pitanja. Tako će i biti dok smo živi, bar mi se čini 🙂

Al’ to i jest čar življenja. Jer što bi da smo dosegli savršenstvo? Završili bi. Došao bi kraj, a njega nema. Nego je upravo ovo tlo po kojem hodamo savršena platforma za naš daljnji rast, e a sad se možemo naučiti i guštati i opustiti i plesati dok tako rastemo, i ne moramo baš sve to shvaćati tako ozbiljno. I eto, to je ono što u nizu savjeta i učenja meni ima smisla pa to i živim.

Život nije odredište (savršenstvo) već putovanje (rast kroz izazove i raznolikost). Ono što sam naučila je slušati sebe, vraćati se lakše i brže u sklad sa sobom, upravljati vlastitim emocijama kada sam shvatila kako i zašto se javljaju i čemu mi služe. I to i radim.

Kada se u danu desi nešto što me pogodi ili kada stvari ne krenu onako kako sam ja htjela, nastojim primijeniti ono što znam, i nakon puno prakse, danas je to moja navika. Umjesto pada u provaliju starih uvjerenja i nesvjesnih obrazaca, koji uvijek dođu u društvu sa sve jačim neugodnim emocijama, sada sam sve svjesnija. I takve trenutke koristim da budem još svjesnija, umjesto da upadnem u nesvijest i završim u staroj provaliji, gdje mi sve ovo što znam nestane u tren oka.

Nema tu nikakvog savršenstva koje non-stop teče. Život teče. Rekla bih da je on savršen sam po sebi, al eto mi smo se našli pametni reći životu da ponekad nije onakav kakav bi trebao biti, pa nas malo udari po glavu. Ali to je ok. Očito je i taj život mudriji od nas, čim zna kako će nas naučiti. Ako te ne protrese manji udarac, eto većeg. Pa ti vidi. Jel sad kako treba biti?

Želite li promjeniti vaš pogled na okolnosti i situacije koje vas smetaju? Želite otkriti i promijeniti vaša ograničavajuća uvjerenja? Javite se na coaching ili neki od programa.