Odbacuješ li sebe? Kako biti svoj?

Odbacuješ li sebe? Kako biti svoj?

Puno čujemo o tome kako treba prihvaćati sebe i biti svoj, no teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Često nam se naša teorija u praksi čini beskorisna u takvim situacijama. Zašto je to tako?

JESTE LI RAD NA SEBI OKRENULI PROTIV SEBE?

Na tekst me inspirirala osoba koja mi je danas bila na coachingu. Primijetila sam tijekom razgovora da je detektirala određene emocije i misli, na što je komentirala: “Znam da to nije u redu i ne želim biti takva”. Naravno, radilo se o neugodnim ili neželjenim emocijama.

Često, jako često vidim ljude koji rade na sebi, i svim silama nastoje biti pozitivni, jer su čuli od nekog da tako treba i da je to način.

Da, slažem se da je biti pozitivan bolje nego biti negativan. A tko to ne zna? I vama je ljepše kad ste pozitivni, i onima oko vas. No, pozitivan se ne postaje na silu. Zapravo je to put koji će vas dovesti do još više otpora, frustracije, ljutnje… Znate zašto? Jer ste odbacili sebe. 

A kada odbacite sebe u nekom trenutku, odnosno ne želite prihvatiti vaše emocije, misli, i cjelokupno vaše stanje, kakvo god ono bilo, poruka koja snažno odjekuje vama je: “U ovom trenutku sa mnom nešto nije u redu. Moram biti drugačiji/a.” A jedino to nije u redu.

Gledati na dio sebe kao na robu s greškom. Nema tu greške. To je sve putovanje. Sve je dio procesa. I taj proces traje… I savršeniji je od bilo kakvih naših planova koje smo ikada stvorili ili ćemo stvoriti u našim malim umovima. Tu leži čar formule “biti svoj”.

PRIHVAĆANJEM SITUACIJE POSTIŽETE TRAJNU PROMJENU

Mijenjanjem pogleda na stvari mijenjaju se i same stvari unutar našeg pogleda. Tako i taj dio nas koji smo prije gledali kao na robu s greškom. Vraćanje u balans se postiže promjenom percepcije, a ne forsiranjem i namještanjem sunca da obasja sjenu. 

Naše okruženje je prepuno raznolikosti, i u tome je savršenstvo, čarolija ove igre zvane život. Toplo-hladno, sunce-sjena, dan-noć…

Zašto ne bismo uživali u svim tim oblicima, u svim sjenkama, umjesto da uporno tražimo savršenstvo sunca bez ijedne mrlje? Zar nije čar baš u tome? Zašto ne bi i sebi dopustili tu raznolikost? Biti svoj, a ne nastojati se svidjeti?

Ne kažem da se trebamo zaustaviti i zaglibiti u negativi, naravno. No, kada joj se ne opirete i kada ju prihvaćate kao dio procesa, nemoguće je ostati tamo gdje ste bili, jer ste upravo u tom trenutku vi promijenili pogled, i vaša se perspektiva promijenila.

A tako i negativa ublažila, smekšala… A zatim i potpuno istopila.

TREBAMO LI SE “POPRAVITI”?

Vidim ljude koji radom na sebi umjesto pronalaska sebe i vlastitog vođenja, uskaču u nove obrasce i pravila nametnuta od drugih (ili su ih oni tako protumačili). Pa imaju određene konstrukcije što znači biti više osviješten, više duhovan, više ne znam šta… Ne shvaćajući da su samo jedne okvire zamijenili drugima.

Ne shvaćajući da osviještenost znači biti svoj. A to znači biti iznad bilo kakvih okvira, a ne uskočiti u neke nove, sa lijepim nazivom. Ne shvaćajući da biti duhovan ima puno više veze sa prihvaćanjem svih aspekata sebe, nego sa etiketiranjem i odbacivanjem vlastitih stanja i emocija.

Nije poanta rada na sebi zamijeniti jedne okvire drugima. Negativu pozitivom. Nego naučiti slušati sebe, biti svoj, prepoznati što nam emocija govori, a onda biti slobodni, autentični mi, što god to značilo, jer jedino kroz odanost sebi možemo doći do ljubavi prema sebi. Jedino kroz iskrenost prema sebi možemo razumjeti nas i svijet oko nas.

Jedino prepoznavanjem igre sjenki možemo prepoznati igru zvanu život koja konstantno teče.

Nismo tu da “ispravljamo krive Drine“, kako mi je jedna klijentica rekla na kraju mog programa 90 dana do rezultata, kad je podijelila dojmove. “Ispravljala sam krive Drine čitav moj život, a sad sam shvatila…” Shvatila je što? Da nema krivih Drina.

Da ima raznih rijeka i svaka ima svoj tok. I da je to ok. I da možemo uživati u tom toku, ili ne. I da promjenom pogleda na sebe, mijenja se i naš pogled na svijet oko nas i onda nemamo više potrebu “ispravljati krivo” nego se okrećemo u smjeru pravog. U smjeru sunca. U smjeru naše bolje emocije.

Ne treba ništa popravljati, jer ništa nije ni pokvareno. Sve su to okviri i konstrukcije ispletene od ko zna koga i zašto, u koje možemo a i ne moramo upadati.

Možemo u bilo kojem trenutku iskočiti iz te paukove mreže, prateći svoj unutarnji glas i ostajući vjerni sebi i pustiti da nas vodi. Možda paucima neće biti drago, no njihove mreže su ionako njihova stvar. Jedina mreža koju vrijedi plesti i njegovati je ona sa samim sobom. Jer zaista, tu sve počinje i završava.

DOZVOLI SI BITI SVOJ

Dozvoli si biti svoj. Budi Ti. Onaj savršeno nesavršeni ti. I umjesto da se petljaš u mrežama tuđih očekivanja i zahtjeva, raširi krila i poleti. Gdje god hoćeš. Gdje god ćeš biti još više ti. Onaj pravi, snažni, autentični ti. 

Baš sam nedavno čula negdje da ono što mnogi smatraju čudnim ili neobičnim kod nas zapravo je naša najveća snaga. Jer to nije ništa drugo nego znak da odskačete od uobičajene paukove mreže. Ne očekujte da vas svaki pauk razumije. Jer tek tada ćete se upetljati u mrežu. Budite vi. Pa makar i čudni vi. Neobični vi. Pustite druge da rade i pričaju što hoće.

Nije na nama da mijenjamo ni popravljamo druge, a nije ni da im udovoljavamo. Na nama je jedino da budemo svoji. Autentično, iskreno svoji. To je naš jedini posao.