Ako već planiraš, planiraj srcem

Za sve one koji će tekst čitati tko zna kada, danas je bio jedan poseban dan.

Dan oproštaja od Olivera Dragojevića. Velikog čovjeka, velikog umjetnika i glazbenika. I nisam samo ja njega opisala ovim redoslijedom, nego svi koje sam čula danas. Baš svi. Prvo čovjek, pa onda glazbenik. Jedan od najboljih koje znamo… Ljudi. I glazbenika.

Neki su već primijetili u nekim mojim prethodnim tekstovima njegovo ime, pa su skužili da ga volim i slušam. Da, volim ga i slušam. Cilega života. Kao i mnogi…

Zašto ovaj tekst počinjem s njim? Neke su me stvari ovih dana “izule iz cipela”… Prije točno tjedan dana napravila sam playlistu s njegovim pjesmama i puštala ga po čitave dane.

Još sam šaljivo komentirala kako su mi sve njegove pjesme (iako ima puno onih tužnih), visoka vibracija. Baš sve do jedne. I negativa kad je on pjeva postane pozitiva.

I današnji nevjerojatan oproštaj na rivi, gdje su pored baklji još jače gorile emocije…

Kad ode onaj kojeg vole, tek tada ga najviše ima.

Pred tom veličinom ostaneš bez daha. Pred tom dušom koja kad se oslobodi tijela i prolije po svemu i svima, tek tada zanijemiš kad vidiš svu tu veličinu i sjaj. Pjeva on i sada, još jače nego prije. I svugdje ga ima. U svakom galebu. U stinama. U rupici na bradi…

U tren shvatim kako je on sve ovo što radim, pišem, prenosim, živim, i sam prenosio i prenio životom svojim. Ne glazbom. Ne stihovima. Ne glasom. Ne melodijom. Nego načinom na koji je pjevao. Načinom na koji je svirao. Načinom na koji je živio.

NIJE VAŽNO ŠTO RADIŠ, VEĆ TKO SI DOK TO RADIŠ

Nema boljeg primjera od Olivera da ovu rečenicu do kraja zapečati. I svakom u tren postane sve jasno. Ne treba previše riječi. Ne treba puno objašnjavati. On je rekao sve bez da je išta rekao.

Rekao je budi, tako što je bio. 

Rekao je voli, tako što je volio.

Rekao je vjeruj u ljubav, tako što je to živio. A nama pjesmu ostavio da nas podsjeti.

Rekao je u zadnjim obraćanjima da ne možeš ništa planirati u životu, i da guštamo, jer “ča je život vengo fantažija.”

A ja kažem, ako već planiraš, planiraj srcem. Nigdje te neće dovesti planovi gdje nema srca koje je reklo svoju riječ. Ako ih i ostvariš, neće ti srce biti puno time, jer srcu to nikad nije ni trebalo.

A da bi mogli planirati srcem, trebamo ga prvo čuti. Njegov glas je emocija. A ona je uvijek lijepa. Jedino kad um otrgnemo od srca, uspijeva nam napraviti podjelu na emotivnu negativu i pozitivu.

U srcu nema te podjele. Ono pjeva svoju pjesmu. Njemu je i tuga pozitiva, jer ima svoju priču. Sve je to život, a mi u njemu.

Koliko smo odbacivali sebe? Koliko se trudili ovako i onako postići nešto, ostvariti nešto…? Mijenjati se, krenuti iz početka, okrenuti novi list. Ne shvaćajući da neće pomoći ni novi list ako držiš krivu knjigu u ruci.

Ovih dana bilo je tuge. Iznenadilo me koliko. Ali sam uživala u njoj na jedan poseban način. To je ona dostojanstvena tuga kakvu samo dostojanstven čovjek u tebi može izazvati.

Što u njoj ima loše? Baš ništa. Nisam je htjela kvariti nikakvim mislima. Ni o tome što treba ili ne treba biti. Čak ni mislima o prihvaćanju. Samo sam uživala u njoj. Shvaćajući da je to dar. Kao i život sam.

Jer bez emocije nema ni života. Volim emocije! Volim ljude u kojima vidim emocije. I koji ih dijele. Tako se živi. Tako se dijeli. Tako se voli.

Davno sam u jednoj od svojim pjesama napisala “… Jedino srce istinu zna.”. I eto 20-tak godina kasnije ovo je dobilo jednu novu dimenziju. Dubinu.

Da, jedino je tamo istina. Voli druge, voli život, voli sebe i emocije. I ako već planiraš, planiraj srcem. Jer jedino srce istinu zna. Sve drugo su umne izmišljotine. Um misli da zna. Srce zna. Um misli da zna što želiš, srce zna što stvarno želiš…

Emocija je ta koja pokreće svijet, jer emocija pokreće čovjeka. Nemoj je unakaziti vlastitom prosudbom i ocjenom prikladnosti. Kao što su možda tebe drugi. Pusti je da bude, pjevaj i živi. Jer život je to.