Biti iskren ili biti pozitivan?

Biti iskren ili biti pozitivan? Bilo bi super kad bi odgovor bio: “Oboje” A što kad nije? Što onda birati? Negativnu iskrenost ili lažnu pozitivu?

U engleskom jeziku riječ positive ima također značenje siguran (možda i u našem, ali se rijetko koristi u tom značenju). I čini mi se da ovo drugo značenje nadopunjuju prvo.

Ako si pozitivan, al nisi baš siguran u to, onda i nisi. Pa kako onda možeš biti lažno pozitivan? Nikako.

Lažno pozitivno jednako negativno.

Yes? No? Maybe?

Pozitiva ili iskrenost?

Iskrenost. Uvijek. Kad god mene pitaš 🙂

Nema nikakve, ali baš nikakve koristi od fejkanja pozitive, jer pored toga što ti nije od toga bolje, dobiješ još bonus onaj glas u tebi koji vrišti “Idiote!”, “Koga ti lažeš?” i sl.

Da li je taj glas vrijedan moje pažnje, pitaš? Ili bolje da slušam one koji mi sa širokim osmijehom kažu: “Samo pozitiva, yeah!”

Nisam ljubitelj površnih zahvata, i kad se nečega dotičem, volim to obuhvatiti barem do korijena i srži – ili nikako. A ako ćemo od korijena, onda krećemo od onog gdje si sada. Točno kako jest. Iskreno.

Osnovno pravilo coachinga je definirati trenutno stanje, “as is”, prije nego se krene s radom. Ne fejkanje pozitive. Ne uljepšavanje kuće stavljanjem cvijeća na prozor. Ne stavljanjem tone korektora na tamne mrlje na licu. Možda ih tako drugi neće vidjeti, ali ti ćeš znati da su tu. I kad-tad će se korektor obrisati.

Rad na sebi nije estetski zahvat. Rad na sebi znači otpuštanje onoga što smo zalijepili za sebe, svega što se prolaskom kroz život zakačilo za nas, a ne pripada nam, samo nam otežava hod.

Ne trebaš ništa uljepšavati, jer žarište ljepote je u tebi. Trebaš se samo malo prisjetiti kako do njega naći put. Ne, ne treba ti pozitivni korektor da prekrije tvoje tamne mrlje. Samo izađi na sunce i vidjet ćeš kako same nestaju. A korektora ako je i bilo, i on će se pred tom čistom svjetlošću i toplinom otopiti.

Kad lažemo sebe, nastojeći pod svaku cijenu biti pozitivni, zapravo poričemo dio sebe. Odbacujemo sebe! Zar to nije okrutno?

Umjesto da se prigrliš i u vlastitoj tuzi, boli, bespomoćnosti, ti se odbacuješ? Jedan dio tebe naređuje drugome: “Ne smiješ tako! Moraš pozitivno!” Ne shvaćajući da su dio iste cjeline, iste juhice, i da se ne može izdvojeni dio mijenjati a da to ne utječe na cjelinu. A sad zamisli kako na cjelinu utječe kada jedan dio odbacuje drugi? Jer nisi kakav trebaš biti.

Onaj dio u vama koji vrišti i buni se protiv takve laži, dio je koji vrišti s razlogom. I prije je bio tu s razlogom. Nosio je važnu poruku. Za vas. A niste ga htjeli čuti. Htjeli ste ga obrisati. Stišati. Uništiti. Zaboravljajući da uništavanjem dijela, cjelina uvijek gubi. I zato vrišti. Sve jače. Dok ga ne čujete. A ako ga previše stišate, nećete više ni sebe čuti. Ni imati.

Budi iskren prema sebi, jer to je jedino ispravno. I to znaš. Primijeti kako se dijelovi tebe vraćaju na mjesto s ovim riječima.

Prihvati to što jest, jer jest. Jer drugog izbora ionako nemaš – sada. Ludost je ne prihvaćati ono što jest, zar ne?

Ne kažem da se to što jest neće promijeniti, baš naprotiv. Mijenja se našim prihvaćanjem. Iskrenošću. Razumijevanjem. Koje imamo za sve i svakoga spremno u ladici negdje, ali ga škrto držimo podalje od samih sebe. I mažemo se korektorima i ružičastim rumenilima. A druge želimo razumjeti. Ne može.

Druge možemo razumjeti samo razumijevanjem sebe samih, a ne odbacivanjem sebe i onog tko jesmo.

Živimo istinu kada je u sebi nađemo, a ne pokušavajući tuđe priče o njihovoj istini instalirati u sebe. Ne ide. Nije to isti operativni sustav. 

Budi iskren, jer biti iskren znači biti pozitivan (siguran). A kad tome dodaš razumijevanje i ljubav, one tamne mrlje se tope i shvaćaš tko si uistinu. Ne, nisi ti pozitivan. Ti si radost, koja nema suprotni polaritet.