I pogreška je dio cjeline

Pogreška? Postoji li to ili, kako nas uče na stranicama osobnog razvoja, sve je samo povratna informacija?

Jedna od najvećih spoznaja bila mi je spoznaja da neuspjeha i pogrešaka nema. Odnosno, točnije rečeno, da ono što zovemo pogreška, i ono što sam ja smatrala pogreškom, bilo je zapravo samo trenutno ograničeno razmišljanje.

Pogled kroz tunel, kako ga ja volim nazvati.

Tu su naravno bili slojevi ugrađene potrebe za perfekcionizmom, osjećajem krivnje kada nije “kako treba biti”, kada nisi “kakav trebaš biti” i slične ideje 

Nerijetko ovakve obrasce dobijemo u naslijeđe – i tako se lanac okrivljavanja i ispravljanja “pogrešaka” nastavlja… I u tom lancu nitko da primijeti da koliko god se trudili, što god činili, nikako da postanemo manje “grešni”.

Koliko navodnika  Ali da. Teško mi je danas napisati pogreška, jer me asocira na staro značenje koje sam davala toj riječi, dok na nju danas gledam potpuno drugačije.

Toliko drugačije da nema više veze sa prethodnim značenjem.

POGREŠKA JE DIO UČENJA

Ne možemo bez pogrešaka, jer i one su dio cjeline! Da nema pogreške, ne bi nikada znali što je ispravno, zar ne? A i jedno i drugo je varijabilno i ovisi o kontekstu u kojem se nalaze. Jel vam se kada dogodilo da ono što se činilo odličnim i dalo dobre rezultate u jednom trenutku ili okolnostima, u nekim drugim ispada potpuno pogrešno?

Pogreška je dio učenja. Kada iz nje izbijete svako zrno negativne konotacije, onda vam može služiti. Onda ste izašli iz tunela.

Ne određuju nas naše pogreške. Ne određuje nas prošlost. Nego naš pogled na sve to skupa.

Čuli već sve ovo? Poznato? Primjenjivo? Ne? Nemojte se mučiti.

Ništa se silom ne rješava, pa tako dodatnim trudom sigurno nećete doći do šireg pogleda. Nego ćete samo ući dublje u tunel.

POGREŠKA NAS UČI DA MIJENJAMO PERSPEKTIVU

Promjenom perspektive mijenja se pogled. A perspektiva se mijenja dopuštanjem. Dopustite.

Znam, nije baš tako jednostavno. Ali je moguće. Detaljnije o tome kako mijenjati perspektivu i drugačije gledati na okolnosti sam pisala u ovom tekstu: Kako promjeniti pogled na okolnosti?

Perspektivu moramo mijenjati, htjeli mi to ili ne, jer sve se oko nas konstatno mijenja. Ako ostanemo nefleksibilni, rasti će i naše nezadovoljsstvo sve do one točke kada će postati nepodnošljivo – i morat ćemo se mijenjati.

Sve se manje vezujem za bilo kakva pravila, pravce, učenja, filozofije. Sve više shvaćam da je promjena jedina stalna, kako unutrašnja tako i ona vanjska. Sve više shvaćam koliko je sve promjenjivo i nestalno, a jedino postojano je ovdje i sada.

Sve više spoznajem da svaki nesklad nastaje u mom oku kada pogled izađe iz skladnih struktura prirode. No, brzo se vrati. I shvaćam da i taj nesklad nije pogreška. Nego da je i on tu jer treba biti. I sa svakim povratkom u sklad, on postaje bogatiji.

Sve mi je jasnije da sve što jest i treba biti tako, i sa tom spoznajom se otvara pregršt neslućenih mogućnosti i puteva. Sve više osjećam mekoću stvarnosti i znam da je jedina oštrica u toj priči moja misao. Ne, nije to pogrešna pogreška. Nego je dio cjeline. Ispravna pogreška.

Što god radili, mislili, osjećali, kakva god vaša situacija bila, i to je dio cjeline. Dio šireg konteksta. Svaki put kada uključimo naš “periferni vid” i tunelski pogled zamijenimo širom perspektivom, shvaćamo zašto je sve baš tako kako jest.

Da, zaista imamo bezbroj mogućih značenja koja možemo dati našim okolnostima.

Pitanje je samo koliko smo ih svjesni. I koliko smo ih spremni propitkivati i mijenjati. A kada nismo, ni to nije pogrešno. Nego je dio cjeline… Ispravna pogreška.