Sjećam se jedne faze u životu kada pojma nisam imala što točno želim. Neopisiv osjećaj izgubljenosti. Krenula bih, ali gdje? Napravila bih nešto, ali što? Želim nešto promijeniti, ali što točno? Ne znam da li ima nešto gore od toga…

Onda se spojiš na internet, facebook, društvene mreže, portali, sa raznih strana hrpa informacija… O ekonomiji, o politici, o novim trendovima, modnim, tehnološkim, gospodarskim, o novim dogodovštinama tvojih prijatelja i poznanika…

Onaj frend je otputovao u Pariz, pa vidiš hrpu slika, ajme baš lijepo, onaj drugi se preselio u inozemstvo… Ova ekipa se sinoć negdje zabavljala i baš im je bilo super. E, a ona frendica što je pričala da će pokrenuti onaj start-up, na kraju je uspjela i eto, super joj krenulo, sad na nekom eventu gostuje i priča o svojim iskustvima…

Hrpa infomacija o svemu i svačemu, i zapravo se osjećaš kako toneš sve dublje i dublje u neznanju. Što zapravo želim? Što da radim? Odakle da krenem?

Takav sam osjećaj imala jedno vrijeme. A onda je uslijedila promjena..

Što sam promijenila? Shvatila sam prije svega ono što mnogi govore (samo ih mi nekad ne čujemo ili ne želimo čuti) – koliko je važan fokus. Važno je fokusirati se i usmjeriti energiju u određenom pravcu. A ono što sam ja radila, i od čega mi se činilo da postaje sve gore i gore, bilo je upravo suprotno: promatrala sam sve i svašta ne bi li dobila inspiraciju, odgovor…, a zapravo sam u tom fokusu na sve i svašta dobivala još više svega i svačega i sve manje znala što zapravo želim, sve dok mi pogled ispred mene nije postao potpuno zamagljen od tolikog pregršta, tisuća i tisuća malih slika i sličica, na koje sam se pokušavala usredotočiti u isto vrijeme.

Ono što mi je brzo pomoglo da shvatim što je sljedeći korak je meditacija. Tamo su se moje misli o svemu i svačemu prorijedile. A onda i potpuno smirile. A zamagljen pogled na budućnost zamijenila je jasnoća. Kao onaj pogled u maglovito jutro, gdje pred očima vidite kako se magla polako topi, a sunce obasjava sve detalje pred vama koji se prostiru u nevjerojatnoj jasnoći.

E, tek tada sam znala što ću raditi sljedeće. Nisam shvatila što ću raditi od sada do kraja života da bih bila sretna do vječnosti i nazad, ali sam shvatila što je sljedeće što ću raditi. Moj put se polako počeo otvarati. Završila jednu online edukaciju. Pa drugu. Pa treću.

Kasnije su mi ponudili posao kakav sam htjela. Da, posao koji je pronašao mene, a ne ja njega. I upravo edukacije su mi pomogle u poslu koji sam radila. I u projektu koji sam pokrenula… I priča se polako slagala.

Nisam više vidjela tisuće sličica ispred sebe, pogled više nije bio zamagljen, nego onako, ocrtan… I stalno sam ga iznova otkrivala! Uslijedio je val inspiracije koji je doveo do novih prilika…

Osjećala sam u sebi kako se okrećem unatrag, da bih se sjetila tko sam ono ja bila, i negdje u daljini jedva nazirem tu osobu… Skoro da je ne prepoznajem. Eto, tolika je to promjena bila.

A onda se jedan dan vratim s puta. U Zagreb. Ustanem ujutro i pomislim: “Što sad?” Toliko ideja, toliko prilika, projekata, svega i svačega, ali što sad? Koji je sljedeći korak? Što točno da radim?

I onda sam čula glas: “Napiši ljudima kako ti je bilo.” Mislim si, ok, to mogu uz kavu napraviti, ali što konkretno da radim? Onako, za ozbiljno? 🙂 I opet mi pada napamet ista ideja: “Napiši prvo ljudima kako ti je bilo. Pa ćeš onda dalje… ” OK. Napisat ću.

U dva sata složim sama nekakvu web stranicu gdje krenem pisati. I tada shvatim. Ooooo, pa daaaaa! Napišem prvi tekst i skužim koliko u tome uživam. Obožavala sam pisati još od malih nogu, ali onda provela cijelo desetljeće u financijama i najviše što sam napisala bile su analize poslovnih rezultata ili financijskih izvještaja. Mislila sam da nema šanse da ikad više napišem nešto drugo. Da je gotovo 🙂

Ono što sam shvatila je kako treba osjetiti svoj put. Što to točno znači? Kako ćete ga osjetiti? Kako pronaći put? Nikako! Put pronalazi vas. Zapravo vam se cijelo vrijeme otvara pred nogama. Stalno je tu. Stalno vam stižu novi signali gdje dalje. Koji je sljedeći “maleni” korak.

Iako vam se možda ne čini logično. Iako vam se čini da nema veze s onim što želite… Pustite i dopustite. Tako sam ja pustila. Pa napisala jedan tekst. Pa drugi. Treći… I shvatila da sam cijelo to vrijeme uživala. Da baš uživam i guštam u tome što radim.

A onda su se počele slagati i otvarati i neke druge prilike. Pa otputovala u London. Pa upoznala neke zanimljive ljude.

Put je pred vama, samo se vi maknite sami sebi s puta. 🙂

Umjesto da smislite i razmislite što dalje, osjetite što dalje. Što vas onako “vuče”? Što biste najradije napravili u ovom trenutku? Koliko god se činilo kao sitnica, napravite to. Otišli po kavu? Idite. Kratka šetnja? Idite. Pročitali ponovno ovaj tekst? 🙂 Čitajte. Pustili svoju najdražu pjesmu? Pustite. Jer nas često takve “sitnice” dovedu do inspiracije, nove ideje, rješenja… Dozvolite vašem putu da vam se pokaže, koji je već sada točno pred vama, već ga dodirujete vršcima prstiju…

Želite li otkriti što je to što želite i krenuti tim putem, slobodni od strahova i negativnih uvjerenja? Želite li promjeniti vaš pogled na okolnosti s kojima niste zadovoljni i umjesto dio problema, biti dio rješenja? Javite se na coaching ili neki od programa.