Najveća greška koju sami sebi radimo

Najveća greška koju sami sebi radimo

Postoji li greška? Ili samo učenje i iskustvo? Iako često spominjem da je greška zapravo učenje koje nam je potrebno da bismo nastavili dalje u željenom smjeru, postoji dobar razlog zašto sam u ovom tekstu u samom naslovu ipak istaknula grešku.

O kojoj se grešci radi?

Ovo sam čula najčešće u praksi u preko 10.000 coaching sesija tijekom ovih 8 godina.

To je samosažaljenje, kukanje, prigovaranje…

Drugim riječima, to su sve one situacije gdje vama “netko nešto radi”, a vama to ne odgovara, gdje ste vi “žrtva” okolnosti.

GREŠKA JE… PRIGOVARANJE I SAMOSAŽALJENJE

Zašto je to greška? Zato što dok to ponašanje ne promijenite, nećete se pomaknuti s mjesta.

Greška je jer time zapravo blokirate bilo kakvo učenje koje možete usvojiti iz situacije zbog koje prigovarate. Iako se možda mnogima čini logično da se neće žaliti ni prigovarati, jer znaju da im to ne pomaže, većina ljudi u situacijama u kojima zaglave duže vrijeme, zaglavili su upravo iz ovog razloga.

Normalno je da nam se dešavaju i lijepe i manje lijepe stvari. Sve je to igra života.

Normalno je i da nas ponekad nešto uzruja, naljuti itd.

No, ključna razlika između onih koji se uspješno nose s tim situacijama i onih koji se u njima utope jest upravo u samosažaljenju.

Ovi drugi povjeruju da su žrtve okolnosti. Svi smo vjerujem imali situacije u životu kada smo itekako mogli opravdano reći da smo žrtve okolnosti. Kada smo mogli i imali opravdanje za prigovaranje i kukanje.

No, ovdje ne govorim o tome. Ovdje govorim o tome kako vam to pomaže da vi budete zadovoljniji? Kako vam prigovaranje pomaže da se približite onome mjestu gdje želite biti? Kako vam pomaže?

IMATE PRAVO NA PRIGOVARANJE? ILI JE TO IPAK GREŠKA?

Koliko god imali pravo na žaljenje i prigovaranje, uvijek se treba prisjetiti što sami sebi time radimo. Jer bez obzira na veličinu nedaće ili nepravde koja nas je zadesila, samosažaljenjem štetimo sami sebi.

Tada smo u pasivnom stanju. A to znači da ne možemo ništa poduzeti da poboljšamo situaciju – jer smo preveliku odgovornost (a time i moć!) dali nečemu izvan nas. Zavezali smo sami sebi ruke.

Ne bih htjela da ovo netko shvati kao znak da sve treba prihvaćati slijeganjem ramenima i kimanjem glave. Nikako!

Apsolutno potičem kritičko razmišljanje! Ono je nevjerojatno važno za naš rast, u bilo kojem području.

Ono o čemu pričam jest vaš monolog sažaljenja u glavi, kojim sami sebe hranite, prigovorima koji ostanu u vama – iznova ih preslušavate u sebi, a ništa ne poduzimate! To je situacija kada zaglavimo.

SVAKA PROMJENA POČINJE U GLAVI

Sve počinje u glavi. Pa tako i promjena. I rješenje. I sve dok nam je glava puna prigovora i kukanja, neće u njoj biti prostora za nove, svježe ideje, za korak naprijed.

Puno je korisnije sjesti sam sa sobom i kratko proanalizirati što vas zaista smeta, pa možda i razgovarati s nekim, poduzeti nešto da se situacija riješi, nego kontinuirano vrtiti istu priču u glavi.

I sama sam upadala u takve faze. I redovno su me dovodile u situacije gdje bih zaglavila, gdje bi stvari krenule još više nizbrdo, a ja se osjećala sve gore… Dok nisam naučila.

Svaki naš izbor donosi posljedicu. Ona je naše učenje. 

Naravno da nisam s tom spoznajom iskorijenila prigovaranje, nego sam ga počela sve češće primjećivati. Osvještavati. A ono što osvijestimo, možemo mijenjati.

Možemo tada birati nešto drugo. I tako se mijenjaš… Odbacuješ stare navike prigovaranja i usvajaš nove, podržavajuće!

U samoj srži mog programa 90 dana do rezultata je usvajanje novih navika razmišljanja. Kada se to dogodi, tvoj život zaista postane drugačiji. To je ono što je uvijek u našim rukama – no, kada to naučimo koristiti, itekako je dovoljno.