Baš sam jučer razgovarala s jednom prijateljicom o tome koliko ljudi često ne slušaju sebe. Traže “savjet”. Izvana. Nema ništa loše tražiti odgovore izvan vas samih, naravno. I ja sam ih tražila. Ali ne i savjet. Kad dobiješ savjet, dobiješ rješenje za svoju vlastitu situaciju. Od nekog drugog. Tko nije u tvojim cipelama. Može on biti najempatičnija osoba na svijetu, no i dalje nije u tvojim cipelama. Nije ti. Samo ti si ti.

Tražite odgovore ili tražite da netko drugi riješi vašu situaciju?

U čemu je trik? Tražiti odgovore da biste se vratili sebi je jedno, tražiti da vam netko drugi ponudi njihovo rješenje za vašu situaciju je drugo. Jer nitko ne može odlučiti umjesto vas. I da, nitko ne može bolje odlučiti od vas. Jer samo vi znate što je najbolje za vas.

Temelj coachinga je vratiti ljude njima samima. Jer svi su odgovori u nama. I jedino oni odgovori do kojih dođete sami vas zaista i mijenjaju. Sve ostalo je samo bla-bla, puno priče koja rijetko pomaže, čak i kad dobro zvuči.

Jedini savjet, koji zapravo i nije savjet, koji bih ikad mogla dati nekome je upravo naslov ovog teksta. Slušaj sebe. Naravno da to ne znači zatvoriti se za različita mišljenja drugih ljudi. Naprotiv, ona su nam itekako potrebna. Ne volim sjediti s nekim i pričati, a jedino što čujem s druge strane je “Da, da, da, tako je. Da, ja isto.” Postane dosadno. Želim raznolikost. Jer raznolikost je dobra. Jer nas obogaćuje. Jer nakon takvih razgovora saznali smo nešto novo, čuli neku drugačiju perspektivu, preispitali možda neke naše stavove i poglede…

Volim raznolikost, volim čuti ljude koji pričaju, razmišljaju, ponašaju se, drugačije od mene. Ali na kraju poslušam sebe. Što to znači? Slušam ih, a zatim se vratim sebi. I slijedim svoj “feeling”. Svoj osjećaj.

Slijedi svoj feeling i idi all in

Nedavno je jedan moj prijatelj u intervjuu za jedan portal rekao nešto zanimljivo. Pitali su ga koja je njegova formula uspjeha, jer je zaista jako uspješan u onome što radi. A on im je odgovorio: “Slijedi svoj feeling. I idi all in. To je to.” Da, to je to.

Slijedi svoj osjećaj. A kad dobiješ signal, kada dobiješ feeling što napraviti, napravi to. Idi all in. Ne trebaju ti druge opcije, ne treba ti plan spašavanja. Samo idi. To isto sam čula još od mnogih ljudi koji su uspjeli u nečemu baš na ovaj način. Svi su slijedili osjećaj. Svi su slušali sebe.

Na fakultetu su me učili analitičkom razmišljanju, mjerenju pluseva i minusa, za i protiv, čak i kod ulaganja kako trebaš “diverzificirati portfolio”, ili ulagati svugdje po malo, jer tako je najmanji rizik da izgubiš. A onda sam čitala kako to rade najuspješniji investitori. Hej, pa oni rade suprotno! Kaže, ima osjećaj u vezi neke investicije, prati što se događa, i onda sve stavlja na nju. To je to. Svi slijede istu formulu. Slušaju sebe. I idu all in.

Zašto je važno slušati sebe?

Danas ima čitavo more raznoraznih savjetnika. Uvijek ih je bilo, no danas su nekako dostupniji, zahvaljujući internetu, na dohvat ruke. U tom moru savjeta, i informacija općenito, i s tempom kojim danas mnogi žive, lako se izgubiti, lako je u buci ne čuti vlastiti glas.

No, ne dozvolite da išta nadglasa glas vas samih. Jer to je najbitniji glas. Koliko sam se ja savjeta nadobivala. O svemu i svačemu. Koji faks da upišem. Jer ako završiš to i to, onda ćeš sigurno naći posao. Ili “Digni kredit, kupi stan.” Mogla sam bez problema kupiti stan još tada, ali mi nije padalo napamet. Mnogi su kupovali, i eto malo nakon te euforije uslijedio je hladan tuš. Cijene nekretnina dramatično pale, rate kredita porasle, brojni ljudi izgubili posao. Tada su se mnogi hvatali za glavu, čak i ostali bez svoje nekretnine i mučili se zatvoriti kredit. A ja lijepo mirna, bez duga, s ušteđevinom, mobilna, mogu ići gdje hoću, mogu raditi što hoću. Jer to je ono što sam ja htjela. Sloboda. Ne nekretnina. Jer sam bila usklađena s vlastitom odlukom. Ne kažem da je kupnja stana bila loša odluka. Nego da to nije bila dobra odluka za mene. Kao ni za one koji su slušali druge, umjesto vlastitog osjećaja.

Tako i učenja. O sebi. Kako se promijeniti. Kako ovo, kako ono. Uvijek sam prihvaćala samo ono što potpuno rezonira sa mnom. Možeš mi pričati priče i bajke kako je tvoj život super, jer eto, otkrio si čarobnu formulu života. Ali čemu? Ako meni to nema smisla, ne zanima me. S druge strane, ono što je nekom savršen život, drugome je možda noćna mora. Svi smo različiti, i to je super.

Nije ni čudo da se mnogi na tom putu izgube. Jer slijepo slijede druge. Ne slušaju sebe, nego njih. I onda se pitaju kako. Zašto. Sad sam se sjetila komentara jedne cure koja je baš to rekla na mojoj stranici. Rekla je zar je moguće da je dovoljno da svi slijede iste savjete i rade iste metode, i sve super? Pa nisu valjda ljudi toliko ludi, svatko bi to htio. Negdje drugo je “catch”. U pravu je! Ako sam u nešto sigurna, onda je to da nitko nije daleko stigao slijepo slušajući druge.

Slijedi svoj osjećaj i samo idi.

Pitajte se danas koliko uzimate tuđe savjete i mišljenja kao gotovu stvar, a koliko slušate sebe. Pitajte onaj glasić u vama što želi. Što osjeća. Slušajte onaj osjećaj u trbuhu kad vam kaže: “Neeeeee. Ne to. Ne tamo. Ne tako.” Slušajte onaj gut feeling kad vam kaže: “Daaa, to je tvoj put.” Jer to je vaš put. Jer samo vi to znate.

Želite li otkriti što je to što želite i krenuti tim putem, slušaući više sebe, a manje okruženje? Želite li promjeniti vaš pogled na okolnosti s kojima niste zadovoljni i umjesto dio problema, biti dio rješenja? Javite se na coaching ili neki od programa.