Znaš onu pjesmu: “Srušilo se sve, ljuljaju se ulice…”  Opet ja sa pjesmama, znam. A što da radim kad sam veliki obožavatelj glazbe. Volim ja i tišinu. Ali ponekad prave note baš sjednu na pravo mjesto, i čitava slika dobije smisao…

A znaš onaj osjećaj kad se srušilo sve? Ili se tebi činilo tako, jer srušilo se eto nešto što ti je bilo jaaaako bitno? Nije bitno što je sve ostalo ostalo na mjestu (eto dvije iste riječi u nizu a znače različito).

SRUŠILO SE “SVE” ILI ONO NAJBITNIJE?

Ono što se srušilo bilo ti je važno, toliko važno da je srušilo i bilo kakvo moguće značenje svemu ostalom, jer se činilo kao da je upravo to i davalo značenje svemu drugome… 

Ne znam jel vam isplovio taj trenutak iz sjećanja, meni jest… Još u naslovu.

Naime, pročitala sam nešto u jednoj knjizi. Što kad izgubiš sve? I pomislim, pa nikad nisi izgubio sve. Jer da, sada znam to što znam. No, brzo se sjetih jednog trenutka prije sad već dosta godina, kada se meni činilo da je nestalo sve, da se srušilo sve, iako je skoro sve (osim tog nečega) i dalje bilo tu, i to vrlo postojano.

I pomislim kako je ta naša percepcija baš uvrnuta, baš sve doživljavamo u skladu s vlastitim značenjem. A kako drugačije? Koliko je realna naša realnost? Onoliko koliko smo svjesni vlastitih zavjesa na očima. Satkane od naših svakodnevnih misli, vjerovanja i osjećaja. I uspomena i iskustava koja bude te osjećaje. I koja su udarila temelje našim uvjerenjima. Eto toliko je realna.

Svatko ima svoju zavjesu. Na prozoru vlastitih očiju. I svaka je različita, iako ponekad otkriješ neke slične uzorke… I nije nikakav problem ta zavjesa. Nego što ti se čini da ti gledaš kroz prozor bez ikakve zavjese. I da je staklo savršeno čisto. A nije. 

Sve dok ne postanemo svjesni vlastitih zavjesa na očima, skrivat ćemo se u njima. Zamotavat ćemo se u njih braneći taj naš poznati pogled u svijet. I kad se sruši ona kula od karata koja ti poremeti cijeli uzorak na zavjesi, i sad sve nekako kad pogledaš van izgleda nakaradno i nepravilno, jer narušio se sklad lijepog i tako poznatog uzorka, onda ćeš reći: “Srušilo se sve.” A što se zapravo srušilo? Što si to točno izgubio?

KAD SE SRUŠI SVE, ŠTO JE ONO ŠTO TI OSTAJE?

E to je pitanje… Što ti je ostalo? Ono što se nikad ne može srušiti. Ono što nikad ne može nestati. Ono što iluzija nije. Ono tko ti zaista jesi i što ti zaista pripada.

Srušila se iluzija, da bi konačno udahnuo dašak sebe. Pomaknula se zavjesa, da malo bolje vidiš što je zaista vani. Bez nekih čudnih uzoraka kroz koje si gledao čitav život.

Srušilo se sve, da bi shvatio da se ništa stvarno ne može srušiti. Utihnulo je sve da bi mogao čuti odjekivanje vlastitog pulsa u sebi. I oko sebe. I čuti kako odjekuje ruševinama nečega. Ili ničega. 

Srušilo se sve, da bi shvatio da se ništa stvarno ne može srušiti. Da bi osjetio puls koji je stalno tu. I prozor se širom otvorio. I ušao svježi zrak s povjetarcem…

Želite li naučiti kako promijeniti situacije i vaš pogled na situacije s kojima ste nezadovoljni? Želite otkriti i promijeniti vaša ograničavajuća uvjerenja? Javite se na coaching ili neki od programa.