Trebamo li i kada odustati?

Trebamo li i kada odustati?

Ima li smisla ponekad odustati ili trebamo bez obzira na sve ustrajati? Ovo sam pitanje postavila u Facebook grupi Osobni razvoj, i bilo je zanimljivih odgovora.

“Nema odustajanja!”

“Smatram da u svakom trenutku treba dati svoj maksimum i imati cilj, ali i otpustiti. Cilj ne treba prerasti u borbu za istim.”

“Ako ste se uskladili sa odustajanjem onda je to i bolja opcija.”

“Odustati ako nema smisla.”

“Možda samo odgoditi.”

“To svatko zna za sebe. Nekada vrijedi, nekada ne. Treba se zavući u sebe i stvar će biti čista.”

TREBAMO LI PONEKAD ODUSTATI?

Ajmo prvo na prvi dio pitanja. Treba li uopće ponekad odustati?

Kada govorimo o odustajanju, mislimo na nešto na čemu smo radili, oko čega smo se trudili, mislimo o nekom cilju ili želji koju smo imali…

Ponekad se oko nečega puno trudimo, uložimo vrijeme, napor, rad, ali željenog ishoda nema. Cilj kao da izmiče pred nama. Treba li tada odustati?

S druge strane brojni su primjeri ljudi koji, unatoč brojnim preprekama, NISU odustali.

“Success is a failure in progress.” (Uspjeh je neuspjeh u progresu.)

A. Einstein

Michael Jordan je jednom rekao: “Promašio sam više od 9000 puta. Izgubio skoro 300 utakmica. Gubio sam, i gubio, i gubio… I zato sam uspio.”

Oprah je dobila otkaz, jer “nije fit za TV”, a Walt Disney zbog nedostatka mašte i ideja. Ovakvih primjera ima koliko hoćeš…

Koji je zaključak? Treba li odustati? Kada čitam ovakve priče, odgovor se sam nameće – ne treba. No, mislim da je to samo dio odgovora.

Da, svijet ne bi bio isti da su ovi iznad i neki drugi ljudi odustali unatoč svemu kroz što su prošli, no ono što je bitno i što se ovdje zanemaruje je da su i oni morali odustati od nečega.

OD NEČEGA UVIJEK ODUSTAJEMO

Svi smo ponekad bili u situaciji da moramo birati. Moramo od nečega odustati, jer smo birali nešto drugo.

Neka majka je odustala od karijere, jer joj je obiteljski život bitniji.

Netko je odustao od stalnog posla, jer ga je strast prema nečemu odvela drugim putem, da krene u nešto novo.

Pravo pitanje je od čega odustati? Ne, nije pitanje KADA odustati. Jer, prema tome bi bilo, ako je prošlo “previše vremena”, ili si se “previše trudio”, onda možda više nema smisla.

A koliko je previše vremena ako ideš za nečim što voliš? Koliko je previše truda ako se radi o nečemu što ti je jako važno?

Ako si se potrudio bolesnom djetetu omogućiti što god možeš da ozdravi, hoćeš li (ikada) moći odmahnuti rukom i reći: “Previše sam se trudio. nema smisla. Odustajem.” Teško, zar ne?

PRAVO PITANJE JE OD ČEGA (NE) ODUSTATI

Od čega odustati? Ponekad nam se čini da nešto želimo, no s vremenom i iskustvom se i naše želje konstantno oblikuju i sasvim je normalno prilagođavati ciljeve svojim željama (jer sigurno nam nikad neće uspjeti da prilagodimo želje zacrtanim ciljevima).

Na coachingu puno radimo na ciljevima. Oni su u samoj srži coachinga, i vjerujem da je i sam coaching zbog toga toliko uspješan i učinkovit.

Ciljevi nam daju smjer, izoštravaju fokus, usmjeravaju akciju i, kada su u skladu s našim željama i vrijednostima (što na coachingu uvijek provjeravamo!), onda su itekako inspirirajući i pune nam baterije!

Zanimljiv je podatak da ljudi koji su postavili ciljeve imaju 40% više šanse da ih ostvare! Više o ciljevima sam pisala u tekstu Ima li smisla postavljati ciljeve?, pa svakako pročitajte i ovaj tekst, jer vjerujem da vam postavljanje ciljeva itekako može koristiti, bez obzira hoćete li ih ostvariti ili ne.

Možemo odustati od nekog cilja koji je putem izgubio smisao, koji nije (više) u skladu s onim što želimo, koji se (više) ne uklapa u širu sliku života kakvog želimo itd.

Da, postoje situacije kada neki cilj više nema smisla i čak i tada je on poslužio, jer nam je pomogao da dobijemo jasnoću što je to što želimo, a bez tog cilja bi bilo teže…

Nikada nema smisla odustati od nečega što stvarno želimo. Dok je ta želja prisutna u nama, neće nam dati mira, a odustajanjem ćemo se osjećati još gore.

Vjerujem da ljudi ne mogu odustati od svoje želje. Ona može narasti, preoblikovati se, no ono što u sebi stvarno želiš, koliko god odustaješ, i čak sam sebe uvjeravaš da “to ne može biti”, i “bolje ti je odustati”, nećeš se dobro osjećati s tim, jer jednostavno želiš!

Primjeri iznad pokazuju upravo ovo – da ljudi koji unatoč preprekama nisu odustali od onoga što žele, danas to i žive!

KADA SMO ODUSTALI?

I sada se nameće pitanje: Kada smo odustali? Ili, kako se često spominje, kada smo to što želimo “otpustili”?

Što uopće znači otpustiti? Želim, a ne treba mi? Da, to je super, no želju ne zanima potreba! Želja je želja, i želiš bez obzira što znaš da ti ne treba. Želiš i gotovo! 🙂

Znaš da možeš biti sretan i kad nemaš to što želiš? Da, istina! Možeš! Ali samo ako istovremeno ne misliš o tome da ono što želiš nemaš i ne možeš imati.

Kada smo otpustili? Rekla bih kada činimo ono što je u našoj moći, u našim rukama, što nas veseli, idemo prema onome što volimo, a ne brinemo o krajnjem ishodu, ne vezujemo se za ishod, nego jednostavno nastavljamo. Jer to volimo.

A kada smo odustali?

Jedino odustajanje je odustajanje od vjere da se ono što želimo može ostvariti.

Kada nemamo vjeru, nećemo ni poduzeti ono što možemo da se to ostvari, a time su i izgledi da se željeno ostvari gotovo nikakvi! Sami sebe sabotiramo vlastitim uvjerenjima, sumnjom i strahom.

Da zaključim:

Odustati od nečega što (više) ne želimo je najprirodnija stvar na svijetu. Tim izborom pokazujemo da nismo odustali od samih sebe. Od želje je nemoguće odustati, možemo odustati samo od vjere da možemo ostvariti željeno. No, u tom slučaju se nikad ne možemo osjećati dobro.