Usudi se

Usudi se

Danas sam prevodila jedan svoj tekst na engleski, i kako sam ga čitala i prevodila, ponovno sam osjetila onaj feeling koji sam imala dok sam pisala, a koji me zapravo potaknuo na ovaj tekst (riječ je o tekstu Želiš posao iz snova?).

Često čujem od ljudi kako ne znaju što bi točno htjeli raditi, što je njihova strast, čak nekima i samo pitanje izaziva grč u trbuhu, sjetila sam se onih dana kada sam i ja bila na tom mjestu. Točno tom mjestu.

Nakon dugogodišnje karijere zasitila se pomalo svega. Gledala ljude oko sebe, neki već desetljećima rade isti posao, u istoj firmi, možda i za istu plaću, neki su otišli u inozemstvu u potragu za (boljim) poslom, a neki su se usudili i krenuli slijediti svoju strast.

Gledala sam ih i shvatila da se najviše divim onima koji su se usudili. Onima koji su slijedili svoj osjećaj. Onima koji su svoju strast pretvorili u posao. I ja sam to htjela.

Ali nisam imala pojma ni što je to što baš baš želim, ni kako da krenem, a ni kako da otkrijem što želim, odnosno gdje da nađem odgovore.

Par godina kasnije, ne samo da sam našla odgovore, nego sam sada i ja jedna od onih koji su se usudili raditi ono što vole. Kako sam to otkrila? Već sam u par navrata o tome pisala, pa možete pročitati i ove tekstove Kako pronaći svoj put?Slušaj sebe i Želiš posao iz snova?.

No, da ne ponavljam priču o svome putu, želim nešto napisati svima vama koji ne znate što je to točno što biste htjeli ili niste sigurni da je to to ili da to možete raditi.

Svi mi imamo strast prema nečemu. Svi mi u sebi imamo puno toga što volimo raditi, u čemu smo ne dobri, ne osrednji, nego fenomenalni, originalni i jedinstveni! Ono što se desi mnogima od nas tijekom života je da to zaboravimo.

Slušaš savjete o tome koju profesiju odabrati, koji faks upisati, u kojoj firmi je pametno raditi itd. Istovremeno potisneš tu svoju strast, jer “od nje nema kruha”. Jer što ćeš sad s tim. Jer te okruženje, škola, poslodavci uče da radiš to i to. Jer to i to je traženo. Jer to i to je potrebno.

Kome? Njima. Da, njima je potrebno. Njima koji su stvorili svoj business, njima treba netko tko će naučiti te i te vještine da bi radio za njih na ostvarenju njihovog sna. Njihove ideje. Njihove strasti. I u tome nema ničeg lošeg. Jer oni ostvaruju svoje snove. No što je s vašim snovima?

Nekome je zaista ono što radi upravo ono što želi da radi. Trenutno. I to je super. Sve dok je tako, držite se toga.

No, kad vas počne nešto škakljati unutra, kad vam ne da mira, kao što nije meni, onda ćete se možda htjeti okrenuti prema svojoj strasti. A to je zaista veliki zalogaj. Zato sam i napisala ovaj naslov. Usudite se.

Da, treba se usuditi. Jer prvo što te zapljusne nisu surovi uvjeti, nije tržište, nije novac ni kapital, a ni znanje koje ti treba, nego tvoja vlastita uvjerenja. Tko, ja? Zaista mogu raditi što volim?

Sjetite se možda nekog hobija iz školskih ili studentskih dana. I čini vam se suludo brisati prašinu s tih sjećanja, a kamo li ih dovlačiti u sadašnjost. Ono, halo! Pa što ću s tim? Pa kako ću? Jaaa? Ma neeee…

A onda se opet sjetite tih istih hobija, tih davnih, ali nikad zaboravljenih strasti koje su ostale negdje u vama, pa se sjetite tih dana i s kojim guštom ste to radili, što god da ste radili. Pa se sjetite kako je bilo lijepo. Bezbrižno.

Pa vam opet dođe misao: “Nemoguće je, pusti to.”, a vi se opet vratite u onaj trenutak i potpuno izignorirate tu misao.

Čak postajete sve vještiji u primjećivanju tih misli koje se došuljaju negdje iz mračnog kutka i stalno vam šapću jedno te isto: “Nemoj, ne možeš, nemoguće je, nisi sposoban, nije to za tebe, ostavi to, budi razuman, budi normalan…”  Sve više ih primjećuješ i što se više suočavaš s njima, postaju ti nekako sve manje uvjerljive. Sve se više pitaš: “A što ako..?

Sva promjena počinje kada umjesto da gutaš stara uvjerenja i uzimaš ih zdravo za gotovo, sada ih dočekuješ sa sve većim, jačim, debljim, upitnikom. Ne mogu, kažeš? A što ako mogu? Nemoguće je? A što ako je ipak moguće? Nisam sposobna za to? A što ako ipak jesam?

I onda odjednom samo odlučite. Prevagne ta druga strana vas. I vi krenete.

Ne trebate biti u potpunosti spremni. Trebate biti spremni samo na sljedeći korak. A kada zakoračite, onda će se sve promijeniti. Jer će se vaša perspektiva promijeniti. Jer ćete sada biti na drugačijem mjestu. Nećete biti u onoj točki iz koje ste krenuli, nego korak dalje. I u toj točki jedino na što trebate biti spremni je opet samo sljedeći korak.

Da, korak po korak. Baš kao što djeca uče hodati. Ne uče kako pretrčati maraton. Uče korak po korak. Kada niste napravili ni prvi korak, maraton se čini strašan. Nemoguća misija. Kako ću ja to? Naravno da ne znaš kako ćeš. Ali možeš napraviti prvi korak.

Ne znaš što želiš raditi? No, znaš li kako se želiš osjećati dok radiš to nešto što još ne znaš što je točno?

Znaš li u koje vrijeme se ustaješ ujutro da kreneš raditi to još nešto što ne znaš što je točno? Znaš li da li želiš biti više samostalan, u miru, tišini, ili među ljudima, putovati?

Želiš raditi fleksibilno, kad hoćeš i gdje hoćeš ili ne? Kakav trag želiš ostaviti? Što te veseli?

Nemoj pokušavati opisati maraton u detalje, nego gledaj tu neku ciljanu točku u daljini i primijeti osjećaj koji te prati. Sve oko toga može biti i malo zamagljeno, nepoznato. To je ok!

Mi volimo nepoznato, koliko god se ponekad opirali tome. Volimo neizvjesnost, volimo tu životnu igru koja je sama po sebi zapravo čista neizvjesnost. Volimo to! Ne želimo sve unaprijed znati, iako nam se često čini da želimo.

Pa zamislite samo to. Da vam sada netko u detalje ispriča sve do kraja vašeg života i to je to! Da, na prvu vas zanima, ali što kasnije? Nema onog elana, onog uzbuđenja, nema onog nečeg, nepoznatog, a toliko neodoljivog što zapravo istinski obožavamo.

Prigrlite nepoznato, prigrlite neizvjesnost, jer samo tako ste prigrlili život u svoj njegovoj punini i zakoračite!

Usudite se napraviti prvi korak i primijetite kako uživate u putovanju! Možda ćete se jednog dana okrenuti onoj sjeni u kutu i reći: “Vidiš da mogu! Vidiš da je itekako moguće! Vidiš da sam sposobna! Vidiš da ja mogu sve što poželim!”

I onda shvatiti da zapravo nema ni sjene, ni kuta. Samo put. Kojim veselo koračate. U neizvjesnost zvanu život.