Život je to

Sjećam se stihova davne Severinine pjesme “To je moja stvar”. Prvi put sam je čula kod prijateljice koja ju je obožavala. A ja sam mislila kako joj baš i stoji ta pjesma, jer je baš nekako živjela po svom. I bila svoja.

I meni se sviđala ta pjesma:

“Ne govori što je za mene dobro,  svatko svoje zna.  Mene ništa promijeniti neće, jer ja ću biti ja…”

Severina

Zvučalo je tako oslobađajuće. A nisam pojma imala što sve te riječi zapravo znače. Bila sam negdje tinejdžerske dobi i baš mi je bio fora sav taj revolt i buntovništvo koje je pulsiralo pjesmom.

Kako su godine prolazile, činilo mi se da uspijevam biti “ja”, biti svoja – da se ne obazirem puno što drugi govore i misle, nego živim po svom. Do prvog većeg izazova.

Kada je faks trebalo odabrati, to je bila opća tragedija za mene. Pojma nisam imala što upisati i kako je vrijeme za prijavu isticalo, osjećala sam sve veći pritisak, a s njime se moje neznanje činilo sve dublje. Baš kao da sam tonula u “ne znam”…

Čitala sam knjige u kojima su pametni ljudi pisali “Budi ono tko jesi.” i pitala se što ja tu ne kužim.

“Budi ono tko jesi.” Zar imam ikakvog drugog izbora? Mogu li biti ono tko nisam?

Što ovi ljudi pričaju? Nemoj mi reći da su otkrili onu istu mudrost o kojoj pjeva Severina. “Ja ću biti ja.” Ma nemoj. A što ćeš biti ako ne ti? Nikako mi nije bilo jasno što pjesnik tu želi reći.

I tako, plivajući životom, baš kao i morem, ponekad naiđeš na neku stijenu…

Sjećam se jednom kad sam bila mala, ljeti sam, plivajući u moru, naletila na veliki kamen koji nisam vidjela i pošteno se ogrebala. I baš je fino boljelo. Eto, tako se nekako ogrebemo i nasučemo na stijene života.

Nije lako kad skužiš da su one na neki način tvoje projekcije. Tvoje maslo, kako bi rekli,  ali opet bolje i to nego misliti da su se stvorile niotkud.

Nisu, samo ih ja nisam vidjela. I nije da žalim što sam ikad ušla u more radi te jedne ogrebotine. Ok, dvije. Možda tri. Četiri. Ili više njih. Ali nije bitno.

More života donijelo mi je puno radosti. Koja u tren oka samo jednim valom obriše sve ogrebotine razočarenja…

I što sad? “Ne boli tebe stijena, bole te misli!”, kaže neki glas u meni nakon bijesnog čitanja i iščitavanja knjiga… (Da, Tollea sam čitala.) Aha. Misli moje mene muče? Nije do stijene? Već do misli mojih?

I tako mi Tolle ubi romantiku. Da, baš je nekako bilo romantično plivati plavetnilom morskim, okupana s jedne strane slanim morem, s druge žarkim suncem, pa se onda eto pojavi kamen, onako iznenada i niotkud…

Pa boli, pa grebe, pa vidi ti što je život… Zna Oliver, on lijepo to sve opjeva. Ali ne. Tolle kaže da su ti to misli. Ako ih ti ne držiš na životu, tko ih onda drži?

Pa ja. Pa znam ja to, Tolle. Ali, Tolle, ode romantika! I ostajem samo ja ogrebana o vlastite misli, i sad ležim tu na kamenju, raskrinkana i ogoljela od vlastitih iluzija i uvjerenja…

Zar nije bilo ljepše bez te tvoje filozofije? Gdje je svijet pun cvjetića i bombonijera, pa sa radošću i poletom otvaraš svaku čokoladicu, jer nikad ne znaš kakvog je okusa? Okej, u nekoj se i orah s ljuskom potkrade, ali šta ćeš? Život je to. Takav mu je okus. Kužiš?

Mnogi tragičari su to okusili. I borci. Baš sam im se nekako divila. Zar nisu dosadni oni što samo plivaju, onako bezbrižno? I još si neki luftić okače da baš bude sve ful bezbrižno? Pa ne možeš to tako! Život je to. Prepusti se valovima i stijenama. Budi tragičar. Progutaj bombonijeru. Nema veze ako je čitav orah unutra. Progutaj i njega. S ljuskom. Život je to.

Ima nekog gušta u tome, zar ne? Pa i u onoj čokoladici s orahovom ljuskom još ima puno okusa čokolade. I još si ful nekako poseban, jer eto tebe je dopao orah i ljuska, a nekog samo čokolada.

Sad imaš svoju priču. Skupio si životno iskustvo. Nešto valova, malo sunca, malo soli, pokoja stijena, bombonijere uz zalazak sunca, i poneko zakašljavanje. Prevelik zalogaj. Ili nespretan. Ali to je to.

Život je to.

I bar imaš iskustvo. Nisi luzer. Bolje i bombonijere s ljuskom oraha, nego prazna kutija, zar ne? Ne? Hm, ne znam. Kažu, ti biraš. A pojma nemaš što se u kutiji s omotićima krije. Ali da, točno, ti si odabrao… Sad žvači ljusku.

… I tako sam godinama plovila, sa okusom čokolade u ustima, na laganim valovima, koji bi me ponekad nasukali na stijene. A okus čokolade bi ponekad isprao val morske vode.

Kad bi mi zapljusnuo lice i jedino bih osjetila onaj neugodni okus soli u ustima. A ostaci orahove ljuske rasparali nepce…

Jednog dana počela sam sve jače osjećati note koje su izlazile negdje iz podmorja. Kao stihovi rijeke ponornice. Koja je cijelog mog života paralelno sa mnom tekla i pulsirala: “Ja ću biti ja.”

I tada mi je sinulo. Pa da! Zaista nemam izbora. Mogu se oglušiti o glas te rijeke (što nije ni teško od toliko buke na pučini). Mogu se nasukati stoput i opet.

Mogu se tješiti svim bombonijerama svijeta. I dalje je ona ta koja upravlja podmorjem. Koja određuje struju mora. Daje snagu valovima. Pa kad te zapljusne jedan, odmah čuješ i njen krik… A ja sam mislila da je to samo šum valova. Romantika…

Uvijek je onaj dublji, širi, veći dio mene tu. Glas iz dubine. I ne mogu ga zaustaviti. Ni stišati. Mogu samo sebe lagati. Pretvarati patetiku u romantiku. Ali čak i najmanji val ugasi te slabašne svijeće. I povuče te u sebe. Zapravo nazad u tebe.

Budi ono tko jesi. Da, jer lakše je. Jer ljepše je ploviti valovima, nego kontra njih. Jer to je tek prava romantika.