Osuditi, oprostiti ili razumjeti?
Osuditi, oprostiti ili razumjeti? Što biste od ovoga odabrali?
A što najčešće radite?
Tijekom života prolazimo kroz brojne situacije, gdje ponašanje drugih izazove u nama osudu. “Kako može?“, “To nije u redu!“, “Ta osoba je za mene prekrižena!” itd.
No, bez obzira što odlučili učiniti nakon toga u odnosu s tom osobom, puno je važnije ono što učinite “iznutra”. Možda ćete ponekad neki odnos, razgovor, susret, prekinuti. Možda ćete promijeniti vaš odnos prema nekome.
Ono puno bitnije je da li nakon tog događaja u vama ostaje osuda prema tome ili ne. Jer osuda u vama je vaš neriješen konflikt. Osuda u vama je vaša blokada na putu.
OPROSTITI?
U zadnje vrijeme često čujem kako treba oprostiti, ne radi drugih nego radi sebe. Jer tako sebi činiš najbolje. Ni najmanje se ne slažem s time 🙂
Oprost podrazumijeva da postoji nešto što je trebalo oprostiti, a to znači da smo u sebi ipak zadržali taj nemili događaj.
Spremili smo ga na sigurno mjesto, just in case, i preko njega stavili etiketu “oprošteno”.
Kada u sebi držite uspomene koje vas smetaju, bole, kada ih što više redovno zalijevate i hranite, možete vi to zamotati u omot oprosta, no i dalje se niste puno pomakli od osude.
Zapravo oprost je puno bliže osudi nego razumijevanju. Zašto?
Ovo sam shvatila kada sam htjela nekome nešto oprostiti iz prošlosti. Nešto baš jako teško. I bolno. Nisam uspijevala. Sva priča o oprostu mi nije držala vodu, jer nije to bilo to. Ja bih trebala biti ta koja će oprostiti, a druga strana će vrijeđati, uništavati,…? Kako? Nije išlo.
Rad na sebi mi je donio jednu važnu spoznaju. U jednom trenu sam, kada sam ponovno vidjela tu osobu nakon dužeg vremena, shvatila da više ne osuđujem. Ali nisam ni oprostila. Nego sam shvatila da nemam što oprostiti. Jer iz te (nove) perspektive sam jednostavno razumjela.
Razumjela sam tu osobu. Razumjela sam što ju je navelo da se tako ponaša. Razumjela sam one tihe borbe koje je u sebi vodila. Razumjela sam koliko je ta osoba u tom trenutku bila daleko od sebe same. Razumjela sam da u tom trenutku iz te perspektive nije znala ni mogla bolje. Kao što ni ja iz one moje stare pozicije nisam mogla bolje – nisam mogla razumjeti.
OSUDITI JE LAKO…
Osuditi je lako – uvjetno rečeno lako, jer se nikad ne osjećamo dobro kada osuđujemo.
No, lako je u smislu da vas osuđivanje drži unutar vaših starih poznatih zidova uvjerenja i stavova; drži vas unutar vaše komforne zone, gdje je sve poznato, a vi živite prema vašim starim programima i sve ostaje isto.
Mijenjaju se ljudi, vidite druga lica, imena, mijenjaju se možda i gradovi, mjesta, no vi se susrećete uvijek sa istim situacijama. Zašto? Jer su one u vama.
Iako nečije ponašanje može u nama instant izazvati osudu, pa i bujicu negativnih emocija, ono što je važno, naravno nakon što prije svega sami prihvatimo te svoje emocije, jest da ne ostanemo unutar istih zidova uvjerenja.
Jer ovaj događaj je zapravo za vas prilika. Da preispitate stara uvjerenja. Da izađete iz vlastitih kalupa. Da iskoračite iz zone komfora i sagledate stvari drugačije.
Ljudi koji osuđuju zadržali su negativne emocije u sebi. Nisu ih prigrlili ni izrazili. Što se često dešava, jer eto, nije baš popularno biti loše. Trebaš biti veseo i nasmijan. Strahovi, tuge, ljutnje, više nego često se skrivaju. Od samih sebe. Ne želimo si ih priznati. Umjesto toga zadržavamo i potiskujemo emociju, na površini ostaje osuda, i onda odlučimo biti “bolja verzija nas” koja će, eto, oprostiti.
A zapravo i dalje ostajemo unutar naših zidova uvjerenja, tu gdje su i dalje pohranjene sve one negativne emocije. No, mi sada znamo pametnije. Mi ćemo oprostiti. To što je počinjeno nije u redu, ali mi opraštamo. Stvarno?
Ne znam možete li osjetiti koliko je ovo off. Umno zavaravanje. Do stvarne promjene emocije nije došlo. Samo ste je malo zakamuflirali.
KAKAV JE OSJEĆAJ KAD VAM OPROSTE?
Probajte se sjetiti neke situacije kada ste vi nešto učinili nekome, što danas znate da nije bilo u redu, da ste time možda povrijedili nekoga, i da biste sigurno i sami bili povrijeđeni da vam je to netko učinio. A svi smo prošli te situacije. Razlika je samo u tome što ih neki ponavljaju.
Sad zamislite tu osobu. Ona vas osuđuje zbog toga što ste učinili. Kako se osjećate? Što biste joj rekli da vas pita zašto ste to učinili?
A sad zamislite da vam je ta osoba rekla da vam oprašta što ste učinili. Kako se sada osjećate? Možda bolje nego kad ste bili osuđivani, no i dalje se ne osjećate super, jel tako?
Sada zamislite da pred vama stoji ta ista osoba i POTPUNO vas razumije. Sve joj je jasno. I kako, i zašto ste to učinili, i kako ste se osjećali. Kako se sad osjećate? Shvaćate?
RAZUMIJEVANJE JE KLJUČ
U trenutku kada prihvatite vlastite emocije, kada date sebi potrebno razumijevanje, kada shvatite zašto ste uopće nešto osudili i zašto sada proživljavate to što proživljavate, onda ćete moći razumjeti i druge.
Jer svi smo mekani iznutra. I jedino kroz razumijevanje vlastitih emocija možemo razumjeti druge. Drugi su ogledalo, remember? 😉
Razumjeti znači nemati potrebu oprostiti, jer ne postoji ništa što treba oprostiti. Postoji samo razumijevanje. I to razumijevanje vas transformira. Da, vas. Ne onog koga ste razumjeli.