Kad nestane entuzijazam

Često vidim ljude koji kroz rad na sebi žele poboljšati nešto. Uglavnom “vani”, izvan sebe, ali onda skuže da prvo treba mijenjati iznutra – sebe, pa krenu.

Vidim veliki entuzijazam kada shvate da zaista mogu sve mijenjati, da mogu postići puuuno puno više nego što su mislili i vjerovali, puno više nego što su im drugi govorili.

I kako ih obuzme navala entuzijazma, e tada se čini da je baš sve odlično i da će biti sve bolje.

No, često ovo “Sve je dobro i bit će bolje” leži na staklenim nogicama, prilično nestabilnim i klimavim.

Znate zašto? Jer rijetko tko povjeruje da je zaista sve dobro, rijetko tko osjeti svu dubinu te rečenice.

Koliko je vi osjetite?

Evo jednostavnog pitanja: Ako zaista vjerujete da je sve dobro, onda nemate potrebu da se nešto mijenja, zar ne? Ako zaista vjerujete da je sve dobro, onda se ne žalite, zar ne?

Ako zaista vjerujete da je sve dobro, onda se ne možete osjećati loše, zar ne?

Naravno da vam ne pokušavam reći da biste se trebali uvijek osjećati dobro niti da biste trebali odustati od mijenjanja bilo čega što želite promijeniti.

No, ova vam pitanja pomažu osvijestiti koliko zapravo u ovo vjerujete. I u što stvarno vjerujete.

Promjena je stalna, svidjelo se to vama ili ne.

Tako da vam svakako ovdje ne sugeriram “status quo”.

Niti je u vašoj moći ga trajno zadržati.

Kada vaša želja za promjenom proizlazi iz potrebe da se nešto mijenja, znači da niste prihvatili trenutnu situaciju.

Kada imate potrebu da se nešto promijeni, znači da ne vjerujete u onu “Sve je dobro.”

Kada imate potrebu nešto mijenjati, znači da ste se vezali za nekakav uvjet izvan vas. A tu leži trik.

Želja za promjenom je dobra kada vas znatiželja, radosno iščekivanje i otvorenost prema životu i svemu što donosi vuče naprijed. No, jednako tako može biti sputavajuća kada proizlazi samo iz potrebe da se trenutne okolnosti mijenjaju.

I tako nestane entuzijazam. Rekla bih prije da je to bio privremeni ushit, euforija izazvana pogledom u moguću budućnost, gdje će biti “bolje”.

No, kao što sam i prije pisala, nećete se puno pomaknuti s mjesta dok ne prihvatite trenutnu situaciju.

Ako ste bili privremeno uskočili u bazen entuzijazma, pa ste ubrzo doplivali do svih njegovih rubova i shvatili da u njemu nema onoga što ste mislili da ćete naći, ponovno pročitajte ovaj tekst od početka.

Vezali ste se za uvjet. Vezali ste se za nešto izvan vas. I umjesto osvještavanja, samo ste zamijenili sadržaj vaših misli, no energetski naboj je ostao manje-više isti.

Drugim riječima, u isto ste programsko okruženje vaših uvjerenja ubacili druge riječi. Ali suština je ostala ista.

Promotrite emocije.

Kako je moguće da dobro raspoloženje nestaje ako shvaćaš da o tebi ovisi kako se osjećaš?

Zar nije taj privremeni entuzijazam više bio nalik napuhanom balonu, koji se punio iluzijama a onda ga je prvi trn realnosti ispuhao?

Osvještavanje je ključ, a prihvaćanje njegova neizbježna posljedica.

I tek tada sve više shvaćate da se tu ne radi o kretanju vodoravnom crtom vremena, gdje ćeš jednog dana biti “tamo negdje”, na nekom boljem mjestu.

Nego shvaćaš da je to kretanje okomitom linijom, linijom unutrašnjosti, dubinom spoznaje, a sve ostalo, samo se okreće oko te okomite osi. Ta okomita os je svijest.