Misao ili smisao?

Odavno nas uče da sve počinje od nas. Naših misli. Nit’ je tajna nit’ je novost da je misao kreativna, stvaralačka, da je moćna…

Kada mislimo misli koje su u skladu s onim što nam se sviđa i što želimo, osjećamo se dobro.

Kada mislimo misli o onome što nam se ne sviđa i što ne želimo osjećamo se loše. A ako poduže ostanemo s tim mislima i emocijama, i realnost počinje poprimati iste nijanse.

Poznato sve ovo? Ako nije bilo do sada, sad jest. Čini se prilično jednostavno.. Jelda?

Zašto onda u praksi nije?

Zašto je ovo mnogima teško primijeniti?

Zašto se unatoč tom znanju, koje nije od jučer, mnogi zaglave u okolnostima “iz pakla” i ne uspiju izvući iz njih?

Zašto unatoč svom tom znanju koje nam je dostupno mnogi trpe i pate?

Rekla bih da je odgovor u drugom dijelu naslova.

Smisao.

Da, smisao, a ne misao.

Ima li smisla to što radiš? Koji je smisao u tome da promijeniš nešto?

Koji je smisao u okolnostima u kojima se nalaziš? Koji je smisao boli? Ima li uopće smisla?

Nisam ovdje da bih vam servirala svoju ideju o smislu, nego pišem da vas podsjetim da pogledate kakve ste izbore vi donijeli. Kakav smisao ste dali svemu što živite, želite, osjećate? Jeste li dali smisao?

Jer o tome, i najviše o tome ovisi koliko ćete i kako primjenjivati ono znanje o kreiranju. O tome i najviše o tome ovisi koliko ćete pomno birane misli uspjeti zadržati.

Nije samo do biranja misli. Postoji nešto prije toga. A to je smisao. Trebaš imati razlog zašto to činiš. U suprotnom se zaglaviš. Jer ti postane teško. Jer ne vidiš smisao.

Smisao je taj koji daje mislima tijek. Otvara im puteve, a onda misli same teku…

Smisao je ona razlika koja čini razliku.

Koja te pogura da okreneš glavu na drugu stranu.

Pogledaš u nešto ljepše. Ili samo zatvoriš oči. Pa zamisliš nešto lijepo. Nekoga koga voliš.

Nešto što te podsjeti da je vrijedno to što radiš.

Da imaš svoju svrhu i ulogu.

Što si bez toga?

Jedno vrijeme možda dijete koje se zabavlja novim igračkama.

Evo jedne želje ostvarene, evo i druge.

I baš kao što djetetu brzo dosadi igračka pa stalno hoće neku novu, a na kraju mu i sama igra dosadi, tako i tebi tvoje manifestacije.

Ako ne vidiš smisao.

Slažem se s Tony Robbinsom da je uspjeh bez ispunjenosti ultimativni neuspjeh.

To je onaj trenutka kad se suočavaš sa sobom. Sve dok si gladan, ima ti smisla željeti hranu. Zamišljati hranu.

Kretati se prema njoj. Sanjati hranu. Željno iščekivati trenutak kada ćeš imati obrok pred sobom.

No, što kad si sit? A stol pred tobom prepun svega i svačega?

Nema čega nema, samo ti ne želiš ništa? Jer sit si. Što onda?

Vjerujem da je od onih kojima puno toga nedostaje i (zbog toga) pate još teže onima koji imaju puno toga i ipak pate. Jer ne mogu prstom pokazati u to nešto što im nedostaje. Izvan njih.

Jer je to trenutak kada se trebaju suočiti sa sobom. Pronaći smisao.

Zato je važno da temelj svega što radimo bude ljubav. Kad krećeš iz tog temelja, smisao nikad ne nedostaje.

A ishod je ionako samo posljedica.

Realizacija ili rezultat je posljedica – šlag na torti, a ne cilj. Jer ćemo se nakon dostizanja cilja ponovno vratiti na početak. Tamo odakle smo i krenuli.